Izazovi preduzetništva - saveti iz prve rukeRazno

Gomex – vizija je, najpre, bila da se preživi do prvog

AP Vojvodina

Ovaj sadržaj je sufinansiran iz Budžeta Autonomne pokrajine Vojvodine. Stavovi izneti u podržanom medijskom projektu nužno ne izražavaju stavove Pokrajinskog sekretarijata za kulturu, javno informisanje i odnose s verskim zajednicama, koji je dodelio sredstva. Više o sufinansiranom projektu pročitajte ovde.

Gomex je kompanija koju smo posetili, a Goran Kovačević, osnivač, bio je naš sagovornik u poslednjem izdanju emisije „Izazovi preduzetništva: saveti iz prve ruke“.

Cilj razgovora sa uspešnim zrenjaninskim preduzetnicima je da, kroz predstavljanje njihovog poslovnog puta, od početka do sadašnjosti, motivišemo i inspirišemo slušaoce na pokretanje sopstvenog posla, kao i da doprinesemo razvoju povoljnije poslovne klime. Razgovori donose dragocena iskustva i otvaraju diskusije o značaju preduzetništva za lokalni ekonomski rast. Fokus je na mladima koji žele da postanu preduzetnici, a projekat ih podstiče da sagledaju svoje mogućnosti, pokrenu biznis i preuzmu odgovornost za sopstvenu poslovnu budućnost.

O nastanku kompanije Gomex, poslovnom putu, izazovima i uspesima, pričali smo sa Goranom Kovačevićem.

Nije postojao plan, Gomex je nastao iz muke

Mislim da ovo kako sam ja počeo, da je to jedna klasična priča, nije postojao nikakav projekat, nikakav start-up, već je to bila muka. Živeo sam u Osijeku i vodio sam firmu koja se bavila advertajzingom. To je bila jedna od prvih takvih firmi u to vreme i radila je vrlo uspešno.

Kada je počeo rat, pocepale su se granice, više se niko nije reklamirao i to je propalo. Onda sam prebegao u Beli Manastir, očekujući da će to da se završi i tamo se zaposlio u nekoj trgovačkoj firmi. Kad se ispostavilo da se neće završiti kako sam ja mislio i kada nismo više mogli da se vratimo u Osijek, shvatio sam da to što radim za platu od 100 maraka, ne znači ništa i da ne znam kako ćemo preživeti do sledećeg meseca – priseća se Goran Kovačević.

Tako da nisam ja pokrenuo posao zato što sam imao neku veliku ideju, nego zato što sam bio egzistencijalno ugrožen. Pošto sam radio u trgovačkoj firmi, imao sam neko iskustvo, bio sam relativno dobro obrazovan i trgovina se pojavila kao prva mogućnost. To je jedna od retkih delatnosti gde možete da radite bez novaca. Uzmete robu, prodate je i onda od tog novca platite dobavljače i uzmete svoju razliku. Ako to dobro radite, može da funkcioniše. Pogotovo u to vreme.

Uglavnom, mi smo doneli odluku da otvorimo firmu i šta bude biće. Bilo je to 1994. godine, osnovali smo Gomex u Belom Manastiru. Najpre je to bila veleprodaja, dovlačili smo robu iz Srbije, iako je bio rat, tamo je bilo pedesetak hiljada ljudi koji su morali da jedu i piju. Radili smo tamo sve do 1997. godine kad smo shvatili da će taj deo pripasti Hrvatskoj, onda smo odlučili da pređemo u Srbiju.

Jedan prijatelj mi je predložio Zrenjanin, čak nam je pronašao i neko malo skladište, ali moja porodica i ja smo došli u grad u kome nismo poznavali nikoga.

Porasli smo jer se nismo menjali

Najviše smo porasli za vreme bombardovanja, upravo zbog tog našeg ratnog iskustva. Velika većina veleprodaja je prestala da radi ili jako poskupela, a mi smo nastavili da radimo normalno. Mislim da smo jedno sedam puta porasli te godine, zato što ništa nismo menjali.

Onda 2000. godine kad je došlo do velikih promena, shvatili smo da je problem sa likvidnosti. Kad imate veleprodaju, velike količine novca su kod kupaca. Kad je tržište sređeno i kad imate pravna pravila koja funkcionišu, to je u redu. Kod nas to nikad nije funkcionisalo i shvatili smo da mi to ne možemo kontrolisati. Doneli smo tada odluku da pređemo na maloprodaju.

Prvu manjinsku dokapitalizaciju u Srbiji, napravili smo 2007. godine. To je bio fond iz Vašingtona, meni se to tad učinilo kao pametno i da je dobro da se podeli rizik. Već naredne godine je došla velika svetska kriza, a mi smo tako ušli u krizu pripremljeni, bez finansijskih problema i tada smo se jako lepo razvijali, postali smo nacionalna kompanija. Kad smo prevazišli tu veličinu, tražili smo drugi fond, bilo je dobri i njima i nama.

Sada imamo 280 prodavnica, ja sam trenutno na poziciji predsednika nadzornog odbora, polupenzionerska funkcija, ali imam dobar tim, tako da mi ovo sada odgovara.

Sedam dana na ratištu, sedam u trgovini

Vizija je bila da se preživi do sledećeg prvog. Meni je žena profesor književnosti i kad smo došli ovde i videli kako stvari funkcionišu, bilo je suludo da traži posao u javnom sektoru. Bilo je brdo nezaposlenih, pa dođete u grad u koji ste se doselili pa kao tražite vezu za posao, pa smo odlučili da se i žena priključi poslu. Znači, sve je bilo od danas do sutra. Ono što je bilo ključno je što smo mi imali ideju kako dalje to razvijati. Jako je teško preći sa veleprodaje na maloprodaju.

U Srbiji nije postojalo iskustvo u ritejlu, nismo imali od koga da naučimo, išli korak po korak, ali kad smo otvorili prvu maloprodaju, tad je već vizija bila jasna, da razvijemo lanac maloprodajnih objekata malog formata. Naša ideja je da u našim objektima, ljudi mogu da namire svoje osnovne potrebe, nije bilo druge nego da se dobro formatiramo i fokusiramo tačno na ono što treba da radimo.

Mi sad imamo neke probleme koji su standardni za srpsku privredu. Sad je taj neki problem sa zaposlenima, tu se sve poremetilo. To je jedan od velikih izazova.

Takođe, sam početak je bio vrlo izazovan. Sećam se, dobijem pušku i sedam dana sam na položaju, za tih sedam dana radi moja žena, onda se ja vratim pa radim sledećih sedam dana, možete misliti na šta je to ličilo. Onda, bombardovanje, imali smo sreću da na Zrenjanin nije pala nijedna bomba, ali da jeste, tu negde gde nam je skladište, pitanje je da li bi Gomex danas postojao – kaže Goran Kovačević.

Onda imate i te porodične stvari, vi promenite život. Tako kako sam ja uspeo, to je možda u promilima izraženo.

Sećam se kad smo počinjali, naša deca su prva odlazila u vrtić i poslednja odlazila, nije imao ko da ih čuva. Zatim, prvih deset godina nismo otišli na odmor.

Sada nema ljudi koje bismo zapošljavali

U međuvremenu se izgubio odnos prema poslu, desio se slom vrednosti i sve ono što je okupljalo porodicu, sad toga nema i mislim da su to najveći izazovi.

Zatim, kad ste pre 20 godina tražili zaposlene, za 16 radnih mesta, prijavilo nam se 360 ljudi, mi smo tada postavljali neke uslove koji su bili nerealni za to taj posao, ali takvo je vreme bilo, 20 odsto nezaposlenih. Sad imamo situaciju da jednostavno ne postoje ljudi koji će se prijaviti za posao.

Mada, ljudi danas ni ne gledaju šta je bolje za njih, već idu po nekoj inerciji. Takođe, mislim da ni novac nije problem. Vi date neku platu, to neko zadovoljstvo traje tri meseca, već posle toga se izgubi, jer imamo situaciju da smo izgubili socijalnu stabilnost u društvu. Ljudi su više okrenuti jedni protiv drugih.

Svi žive u nekom vrtlogu, ono što je juče bilo sigurno, danas nije, izgubili su se porodični odnosi i dobijamo situaciju koja je, u stvari, neproduktivna za sve – smatra Goran Kovačević.

Treba da promenimo stav o preduzetništvu

Mi u Srbiji imamo taj neki negativan odnos prema preduzetništvu, to se vuče od ranije. Nije to slučajno, jer vi kad ste preduzetnik i zarađujete svoje novce, vama je teško manipulistati. To se ne sviđa nijednoj vlasti. Onda ispada, da ti da bi se bavio preduzetništvom u Srbiji moraš da budeš supermen, a zapravo je stvar u tome da se preduzetništvom može baviti prosečan čovek.

Mnogo ljudi bi trebalo da se bavi time i da se brine za sebe, to je lakše za državu i za sve. Kod nas čovek, mora da žrtvuje puno toga. Jako je puno onih koji se u tom žrtvovanju ne snađu, kojima poslovi propadaju, ako ne uspeju da pređu na neki novi nivo.

Tu ima nekoliko stvari koje su bitne, prvo treba promeniti taj loš odnos prema preduzetništvu. Ja bih poručio svakome da pokuša, jer nemerljiva je stvar organizovati svoje vreme kako želiš.

To neko osećanje da si nešto kreativno stvorio, to je neki potpuno drugačiji osećaj i nezamnljiv je. Takođe, ono što je glavna karakteristika preduzetnika je sposobnost preuzimanje rizika. To je ono što razlikuje preduzetnike od onih koji to ne mogu da budu.

Morate biti načisto sa sobom i proceniti sebe. Moje iskustvo govori da ukoliko uspete da preuzmete taj rizik i snađete se s tim, nagrada je nemerljiva. Ne govorim samo o finansijama.

Mi stalno živimo u nekom strahu, ništa se bitno ne desi, a mi provedemo čitav život čekajući da će nešto da se desi, pa ćete onda vi nešto da preduzmete. Ne, morate sad uraditi nešto, odmah – jasan je Goran Kovačević.

Ceo razgovor sa Goranom Kovačevićem, poslušajte ovde:

Prethodnu emisiju i razgovor sa Draganom Vidakovićem, pronađite ovde.

Pratite nas i na Instagram i Facebook profilu.

Povezani članci

Back to top button