Pekara Beli golub – 5 generacija majstora bureka

Ovaj sadržaj je sufinansiran iz Budžeta Autonomne pokrajine Vojvodine. Stavovi izneti u podržanom medijskom projektu nužno ne izražavaju stavove Pokrajinskog sekretarijata za kulturu, javno informisanje i odnose s verskim zajednicama, koji je dodelio sredstva. Više o sufinansiranom projektu pročitajte ovde.
Pekara Beli golub iz Zrenjanina dobro je poznato mesto i već decenijama sinonim za uspešan porodičan biznis, ali i za dobar doručak. Pokretač ovog porodičnog biznisa je pradeda našeg sagovornika, a njegovi sinovi, peta su generacija koja se bavi ovim poslom.
Kroz razgovore sa uspešnim lokalnim preduzetnicima istražujemo njihove priče, izazove i uspehe. Cilj je da inspirišemo i motivišemo slušaoce na pokretanje novih preduzetničkih poduhvata i doprinošenju unapređenja poslovne klime. U ovim razgovorima, uspešni lokalni preduzetnici dele svoje poslovne priče, ali i podstiču dijalog o značaju preduzetništva za lokalni ekonomski razvoj.
Glavna ciljna grupa su mladi budući preduzetnici, koje projekat podstiče da prepoznaju svoje potencijale, pokrenu sopstveni posao i preuzmu kontrolu nad svojom poslovnom budućnošću.
Ovoga puta, svoju poslovnu priču i razvojni put kojim je prošla pekara Beli golub, sa nama je podelio Živko Trpeski, četvrta generacija svoje porodice, u ovom poslu.
Pradeda Mladen sve započeo
Moj pradeda se zvao Mladen, živeo je u selu u Makedoniji, radio njive, stekao neki novac i odatle krenuo, ono što se kaže, neki pečalbarski život i stigao do Novog Bečeja. Tu je kupio objekat i otvorio pekaru. U toj pekari je radila proizvodnja od 1903. godine. Onda je počeo jedan rat, pa drugi rat. U međuvremenu je u priču ušao moj deda, a u toku Drugog svetskog rata, u Novi Bečej je, sa svega 9 godina, stigao i moj otac, Slave.
Kada je imao nekih 17 godina, otišao je u vojsku u Kikindu, gde je boravio do 1948. godine. Tamo je dobio i činove i trebalo je da ode u Beograd na Akademiju. Ipak, da bi se očuvala porodična tradicija, otac mu nije dozvolio da ode, već je ostao u Novom Bečeju i tu završio neke škole – priča Živko Trpeski.
Odluku da pređe u veći grad, Zrenjanin, doneo je 1965. godine. Na staroj pijaci, kupio je jedan kiosk, otvorio radnju i krenuo neki novi život u novom gradu.
Moj otac se početkom devedesetih spremao da ode u penziju i tad je trebalo doneti odluku da li ću ja nastaviti time da se bavim ili ne. U to vreme, radio sam u Termoelektrani i bio dobro plaćen, živeo sam neki svoj život, ali bilo mi je žao da se ta porodična tradicija prekine – priseća se Živko Trpeski.
Napustio sam posao i preuzeo pekaru. Svoje sinove sam ranije već uveo u posao, tako da, sada, kada se ja spremam za penziju, već znam ko će preuzeti posao.
Meni su govorili da treća generacija prekida posao, moj otac je bio dosta poznat u gradu i govorili su mu da ću ja sve raskućiti i prodati kad preuzmem posao. To me je jako diralo, zašto da ja to zatvorim i negde je i to bio motiv da istrajem i da evo dočekam i penziju ovde.
Probali smo nove stvari, ali uvek se vraćali na ono što najbolje znamo
Pekara Beli golub je oduvek imala pravila koja je bilo važno poštovati. Na primer, svakog dana otvaraš u isto vreme, poštuješ te ljude koji ti dolaze. Da radiš isto, da držiš kvalitet i to ljudi prepoznaju i poštuju te. Poštovanje prema svom poslu je ostalo još od pradede Mladena. Ako ne poštuješ nećeš imati ni mušterije ni zarade.
Ja sam se uvek vodio onim šta su i kako su radili pre mene. Ono što radiš radi kako treba. E sad, dolaze neki novi trendovi, neko želi peciva sa ovim ili onim punjenjem, radi se tamo ovako, tamo onako i ja sam pokušavao da ubacujem novitete, ali to su prilično zahtevne stvari.
Ni brašno nije isto, mešaju ga i treba se pomučiti da bi se dobio isti kvalitet. I zbog toga sam odlučio da ne isprobavam mnogo, nego da se držim starog i dobro poznatog. Ne uvodimo mnogo novina, ali po onome što radimo, smo dobro poznati i zato i opstajemo. Držiš se svog kvaliteta i onog što znaš da radiš.
Hleb, burek i slično pravi se već jako dugo kod nas, i gledamo da pravimo onako kako smo pravili i do sada.
U današnje vreme mladi završe neke škole, ali jako malo njih zaista želi da radi. Mislim da svi nekako žele da odu u inostranstvo, ali nemaju nikakvo iskustvo i završe na nekom potpuno desetom radnom mestu. Jure novac i pre se odlučuju za neke poslove na kojima će biti zauzeti po ceo dan, nego za ovaj gde će naučiti zanat, imati radno i slobodno vreme.
Kod našeg posla je samo nezgodno što se radi noću, ali i ti radnici imaju svoj neki život i porodicu. Mladi nisu zainteresovani da rade takve poslove, zatvaraju se škole, jer neće da se bave zanatima. Oni koji su znali te poslove, otišli su preko gde zarađuju velike pare, jer ni oni tamo nemaju tih radnika.
Izazova je mnogo, važni su rad i podrška
Bilo je jako puno izazova, i svaki put smo gledali da nešto ostavljamo sa strane, što dobro dođe kad se pojave vremena kao što je bilo vreme korone. Nismo radili, bilo je zatvoreno, pa smo gledali da tim radnicima ipak isplatimo nešto od tog što smo ostavljali sa strane. Treba da se istraje, nije svaki dan i svaki period lep, ne može sve da bude idealno – smatra Živko Trpeski.
I politika se menjala, bilo je raznih političkih stanja u državi, nekad ide gore, nekad dole, ali suština je da se svaka ta prepreka pregura i da traješ.
Jako je to težak život, to znaju privatnici. Meni su kuća i radnja u jednom dvorištu i sad, uvek sam tu. Razboli se radnik, uskačeš, razboli se prodavačica, uskače moja žena. Pokvari se auto onom što ti donosi brašno, sir, sedaš u kola i ideš po to. Odeš na slavlje, zovu te jer moraš nešto da obaviš i dovršiš. Uvek si nekako nategnut i na stand by režimu, nikad nisi opušten.
Prvi put posle dugo godina smo letos zatvorili radnju na dve nedelje i otišli na godišnji odmor. To je nezgodno, jer praktično nateraš redovne mušterije da odu na drugo mesto, ali znaju oni koji je naš kvalitet i vrate se.
Moraš da radiš i da poštuješ svoj posao
Treba da ima jaku volju da bi mogao to da radi, da ima želju da opstane u tome, da ne gleda šta je bilo ili propalo, samo napred. Ipak, mislim da je najvažniji momenat tu, porodica. Neko ko ima razumevanja za taj posao, da imaš nekog ko će da ti pomogne. Ne može sve čovek sam. Tu je i država, može se uzeti neki kredit, ali najvažnija je volja i podrška porodice. Naravno i rad, a ostalo će doći.
I da mogu da biram ponovo, opet bih preuzeo ovaj porodični posao, ipak je to duga tradicija i nadam se da će da traje – kaže Živko Trpeski.
Kompletan razgovor sa Živkom Trpeskim, poslušajte ovde:
Prethodnu emisiju i razgovor sa Milanom Miloševićem, pronađite ovde.